preskoči na sadržaj

Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

Login
e-Dnevnik poveznica

Koliko je sati ?

Skockajte web! 2012

Anketa (mala)
Da li pročitaš knjigu koju posudiš u školskoj knjižnici?







Koliko je stupnjeva?

Weather Widget

Tko je trenutno online!  

Brojač posjeta
Ispis statistike od 4. 9. 2011.

Ukupno: 1280719
Ovaj mjesec: 4103
Ovaj tjedan: 757
Danas: 89
Sandučić povjerenja

Kalendar
« Ožujak 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

Raspored zvonjenja

Raspored zvonjenja

 

PRIJE PODNE

1.            8:00       -              8:45

2.            8:50       -              9:35

veliki odmor      9:35  -  9:45      - podjela hrane za učenike od 1. - 4. razreda      

3.            9:45       -              10:30

veliki odmor 10:30    - 10:40    - podjela hrane za učenike od5. - 8. razreda

4.            10:40     -              11:25

5.            11:30     -              12:15

6.            12:20     -              13:05

 

POSLIJE PODNE

1.            13:15     -              14:00

2.            14:05     -              14:50

veliki odmor      14:50   -   15:05           

3.            15:05     -              15:50

4.            15:55     -              16:40

5.            16:45     -              17:30

6.            17:35     -              18:20

Logo škole i QR Code

 


QRCode

QR CODE

Vijesti iz MZOS
Korisni linkovi
Lista linkova je prazna
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Utjecaj rastave na djecu
Autor: Ivana Markovinović, 8. 2. 2011.

U Hrvatskoj se trenutačno rastavlja jedan od pet brakova godišnje. Prema istraživanju 2006. godine, glavni razlozi za rastavu braka u RH su neslaganje karaktera, konzumiranje alkohola jednog ili oba supružnika, utjecaj/miješanje roditelja jednog ili oba supružnika, sukobi uloga u braku i izvan njega,  percepcija „ženskih“ i „muških“ poslova…


Posljedice rastave na supružnike mogu biti:

  • socijalne (pad socijalnoekonomskog stanja, prekid života s djecom, prekid odnosa sa zajedničkim prijateljima, sukob s bivšim partnerom/icom, selidba, prekidi s rodbinom bivšeg partnera/ice…)
  • psihološke (bijes, anksioznost, promjene raspoloženja, osjećaj neuspjeha, smanjeno samopoštovanje, samookrivljavanje, osamljenost, manjak potpore…)
  • ponašajne (kašnjenje na posao zbog više obveza, problemi u intimnom životu, kratkotrajne površne veze, intenzivnije pušnjenje/pijenje alkohola…)
  • Stres zbog rastave traje otprilike jednu godinu.

Usredotočenost na dijete

Roditelji koji prolaze kroz rastavu često vjeruju da je zaštićivanje djece od stresa u toj situaciji u djetetovu najboljem interesu. Ali unatoč roditeljskoj najboljoj namjeri, djeca se tijekom ovog razdoblja često nađu u vrtlogu osjećaja. Umjesto zaštite, djeca tijekom ovoga stresnog razdoblja trebaju podršku i pažnju.

Dječje reakcije na promjene uzrokovane rastavom ovise o:

  • uključenosti roditelja
  • situaciji prije rastave ili za rastave
  • prilagodbi roditelja na rastavu
  • roditeljskim vještinama obaju roditelja, slaganju oko odgoja djeteta i discipliniranja
  • odobravanju i ljubavi obaju roditelja prema djetetu
  • prilikama za razgovor s roditeljima o rastavi
  • stupnju sukoba između roditelja
  • ekonomskim problemima
  • drugim popratnim stresovima (selidba, promjena škole, preudaja roditelja).

Što uzrokuje stres?

  • obitelj koju su do tada poznavali bit će drugačija

Jedan od najvećih strahova za djecu je promjena. S rastavom dolazi do promjena u kućanskim odgovornostima. Djeca će se možda morati prilagoditi novim rasporedima, novim kućnim poslovima, vremenu obroka, promjenama vezanima uz odlazak na spavanje. Možda više neće imati kontakt s nekim prijateljima i udaljenim članovima obitelji (bake djedovi, rođaci).

  • gubitak privrženosti

Djeca su povezana s roditeljima, braćom, sestrama, kućnim ljubimcima, a promjene u kontaktima s njima mogu uzrokovati tugu i frustraciju djeteta.

  • ·strah od napuštanja

Djeca se boje da će ako izgube jednog roditelja izgubiti i drugog. Mogu kriviti sebe, osjećati se da nisu vrijedni ljubavi ili se ne osjećaju sigurnima. Brinu se o tome tko će paziti na njih i tko će ih uzeti iz vrtića ili škole. Čak i djeca čiji roditelji ostaju u braku mogu čuti od svojih prijatelja o rastavi i razviti strah od napuštanja.

  • neprijateljstvo između roditelja

Svađanje i napetost između roditelja mogu utjecati na to da se dijete osjeća krivim, ljutim i osamljenim. Pokušaji da dijete zauzme stranu ili se okrene protiv jednog roditelja stvara zbunjenost i stavlja ga u sredinu sukoba odraslih. Važno je dopustiti djetetu da samo stvori mišljenje o svojim roditeljima.

Prilagodba na rastavu s obzirom na dob i razvoj djeteta

Uspjeh prilagodbe djece na rastavu njihovih roditelja ovisi o starosti djece.

Novorođenče do druge godine

  • Djeca su na ovom stupnju premalena da bi razumjela što se događa. Osjetit će promjene u svojoj okolini i kod osoba koje se brinu o njima. Na ovom stupnju djeca moraju naučiti vjerovati svojim roditeljima i vezati se uz njih. Roditelji trebaju osigurati potrebnu ljubav i sigurnost  te prepoznati jesu li promjene ostavile posljedice na dijete. Reakcije uključuju povećanu razdražljivost, promjene u navikama spavanja i povećanu anksioznost pri odvajanju.
  • Novorođenčad ne razumiju ništa povezano uz odvajanje ili rastavu, ali primjećuju promjene u ponašanju svojih roditelja, osjetljivi su na emocije kod drugih osoba.
  • Novorođenčad mogu primijetiti promjene u svojim rasporedima spavanja i hranjenja. Mogu imati probleme sa stolicom poput proljeva ili zatvora ili, što je češće, mogu povraćati. Mogu biti razdražljiviji, prestrašeni ili anksiozni.

Što roditelji mogu učiniti?

  • Roditelji mogu pokušati održati normalnu rutinu. Mogu pokušati ostati mirni pred svojom djecom, odmoriti se dok njihove bebe spavaju, pitati obitelj ili prijatelje za pomoć. Roditelji trebaju zapamtiti da i novorođenče treba dodir oba roditelja.

Od druge do pete godine

  • Mala djeca mogu razumjeti da jedan roditelj više ne živi u njihovoj kući, iako ne znaju zašto. Predškolcima nedostaje mentalnih vještina da shvate što se događa i zašto. Također misle da je sve usmjereno prema njima i mogu vjerovati da su oni učinili nešto čime su uzrokovali rastavu. Predškolci se mogu vratiti na prijašnja ponašanja poput mokrenja u krevet, sisanja prsta ili strahova i mogu postati iznimno razdražljivi. Roditelji trebaju prihvaćati i umirivati dijete te održavati ustaljenost dnevne rutine  koliko god je moguće.
  • Mala djeca i predškolci još uvijek ne razumiju što razdvajanje i rastava znače, ali znaju da su njihovi roditelji ljuti i uznemireni te da žive odvojeno.
  • Kad je riječ o reakcijama, mala djeca više plaču i postaju razdražljiva. Imaju probleme sa spavanjem i javljaju se promjene u toaletnim navikama. Često se vraćaju na ponašanje male bebe (zahtijevaju da ih hrane roditelji). Osjećaju ljutnju ili frustriranost zbog situacije, ali ne mogu razumjeti i objasniti svoje osjećaje. Mala djeca mogu izraziti ljutnju ćudljivim napadajima gnjeva, zlovoljnim ponašanjem, udaranjem, razdražljivošću, nemarom ili povlačenjem. Mala djeca mogu se početi bojati bilo kojeg oblika odvajanja i pokazivati strah kada im roditelji nisu u vidokrugu.
  • Predškolci osjećaju smisao gubitka i tuge. Postoji vjerojatnost da će imati „ugodne“ fantazije poput „tata će se vratiti“, ali i neugodne „čudovišta me progone“. Predškolci se brinu o tome što će biti s njima i boje se da će ih napustiti roditelj koji im nije skrbnik.
  • Često krive sebe za razdvajanje i rastavu. Mogu se osjećati odgovornima te misliti da ako se budu bolje ponašali, njihovi će roditelji ostati zajedno. Djeca mogu vjerovati da su njihove želje uzrokovale da jedan roditelj ode.
  • Predškolci često postaju veoma ljuti, što pokazuju napadanjem roditelja kojeg okrivljuju ili usmjeravajem ljutnje prema unutra te postaju tužni ili povučeni.

Što roditelji mogu učiniti?

  • Roditelji trebaju umirivati i tješiti djecu te nastaviti održavati rutinu, mogu odobriti neka ponašanja, ali moraju postaviti jasna pravila i ograničenja neprikladnog ponašanja. Roditelji trebaju provoditi vrijeme sa svojim djetetom nasamo te mu omogućiti da se druži s članom rodbine koji je istog spola kao i roditelj koji ne živi kod kuće. Trebaju reći svome djetetu, i ponavljati ako je potrebno, da ono nije odgovorno za rastavu. Roditelji moraju obavijestiti o rastavi osobe koje se brinu o njihovoj djeci (odgojiteljice u vrtiću). Te osobe mogu podržavati djecu, ali i promatrati ih te prosuditi je li im potrebna dodatna pomoć.

Roditelji mogu ohrabrivati djecu da podijele pitanja i zabrinutosti oko razdvajanja ili rastave. Mogu potaknuti svoju djecu da izraze osjećaje, uključujući i ljutnju, razgovorom, fizičkom ili kreativnom aktivnošću. Roditelji trebaju svakodnevno uvjeravati svoje dijete da ga razumiju i vole.

Od šest do osam godina

  • Djeca ove dobi bit će vrlo ljuta. Mogu reagirati nastupima gnjeva i agresijom, često usmjerenima na roditelja s kojim žive. Možda će htjeti preuzeti brigu o svojim roditeljima. Ljutnju mogu usmjeriti prema vani nepristojno se ponašajući ili prema unutra pokazujući osjećaj srama ili samookrivljavanja.
  • Osnovnoškolska djeca počinju shvaćati što znači rastava. Vjeruju da njihovi roditelji više ne vole jedno drugo i znaju da više neće živjeti zajedno.
  • Međutim, osjećaju se prevarenima. Imaju snažan osjećaj gubitka roditelja koji se iselio. Osnovnoškolska djeca nadaju se da će roditelji ponovno biti zajedno. Ponekad osjećaju da ih je odbacio roditelj koji je odsutan. Zato mogu postati vrlo depresivna, pokazujući to promijenjenim navikama u hranjenju i spavanju, nedostatkom zainteresiranosti za događanja oko njih, lošom koncentracijom, razdražljivošću i povučenošću te osjećajem bespomoćnosti. Mogu se osjećati zanemareno te se mogu brinuti za svoju i roditeljsku budućnost.

Što roditelji mogu učiniti?

  • Roditelji mogu ohrabrivati svoju djecu da s njima, rodbinom ili s drugim članovima obitelji razgovaraju o rastavi. Trebaju biti osjetljivi na pokazatelje depresije, straha ili problematičnog ponašanja. Ako je potrebno, trebaju potražiti profesionalnu pomoć.
  • Roditelji mogu pomoći i tako da razvijaju osjećaj sigurnosti u svoga djeteta. Trebaju razgovarati s drugim odraslim osobama, a ne sa svojom djecom, o problemima odraslih poput novčanih pitanja, neriješenih osjećaja, stresa na poslu, itd…
  • Roditelji bi trebali objasniti situaciju učiteljima ili drugim osobama koje se brinu o njihovoj djeci. Te osobe mogu promatrati dijete i procijeniti pokazuje li ono potrebu za dodatnom pomoći.

Od devet do dvanaest godina

  • Većina djece ovih godina bit će sposobna promotriti situaciju s oba stajališta. Međutim, svejedno će reagirati ljutnjom koju mogu pokušati prikriti negiranjem svojih osjećaja. Budući da stvari vide crno ili bijelo, mogu izabrati stranu i gledati na jednog roditelja kao lošu osobu. Uzdrman identitet također je čest na ovom stupnju razvoja kao i različite pritužbe. Mogu imati više problema u školi i u slaganju s prijateljima.

Od trinaest do osamnaest godina

  • Iako su adolescenti zreliji i bolje shvaćaju, gubitak odnosa roditelj – dijete tijekom razdoblja osobnih i socijalnih previranja uobičajen je problem. Nedostatak ustrajnosti u disciplini i kontroli nije umirujuće. Neki se mogu osjećati prisiljeni prebrzo odrasti; drugi mogu izražavati svoju ljutnju i frustraciju na negativne načine. Adolescenti imaju dodatan izazov razvijanja seksualnosti i započinjanja veza s osobama suprotnog spola.
  • Iako predadolescenti i adolescenti razumiju rastavu, obično ne prihvaćaju razdvajanje.
  • Često postaju vrlo ljuti. Mogu se osjećati razočarano, izdano i odbačeno od jednog ili oba roditelja. Mogu izgubiti povjerenje u odnose općenito. Mogu biti skloniji riskiranju i buntovnom ponašanju (uzimaju drogu, počinju sa seksualnim aktivnostima, izostaju iz škole). Predadolescenti i adolescenti mogu postati depresivni, povući se u sebe, a mogu i prijetiti suicidom.
  • S druge strane, mogu popraviti ponašanje smatrajući da će time spasiti brak svojih roditelja.
  • Predadolescenti i adolescenti mogu smatrati da je njihova neovisnost narušena. Mogu se bojati odvajanja od roditelja ili osjećati snažnu potrebu da se priklone jednom roditelju.

Što roditelji mogu učiniti?

  • Roditelji im trebaju omogućiti vrijeme za raspravu o njihovim osjećajima. Mogu predložiti pozitivne načine nošenja s osjećajima. Ako dijete ima problema u razgovoru s roditeljima, potrebno ga je ohrabriti da se povjeri drugoj odrasloj, povjerljivoj osobi poput rođaka, obiteljskom prijatelju, učitelju ili stručnom suradniku u školi. Roditelji trebaju slijediti ustaljenu rutinu što je više moguće.
  • Roditelji trebaju nastaviti promatrati aktivnosti svoje djece: gdje su, što rade, s kime se druže. Važno je održati disciplinu i granice u odgoju. Trebaju naglasiti da iako se obitelj možda promijenila, djeca moraju nastaviti poštovati oba roditelja, poštovati kućna pravila i biti što bolja u školi.
  • Roditelji moraju odoljeti potrebi da im dijete zamijeni supružnika koji nedostaje te trebaju razviti podršku odraslih i odrasli socijalni život.

Što kažu djeca

Što trebam od svoje mame i svog tate

  • Trebam vas oboje da ostanete uključeni u moj život. Ako ne živite blizu, molim vas, pišite pisma, zovite i postavljajte mi mnogo pitanja o tome s kime provodim vrijeme, što volim i što ne volim raditi. Ako ne ostanete uključeni u moj život, osjećat ću se kao da nisam važan i da me zapravo ne volite.
  • Molim vas da se prestanete svađati i da se pokušavate slagati. Pokušajte se složiti oko stvari koje su povezane sa mnom i s mojim potrebama. Kada se svađate zbog mene, ja mislim da sam učinio nešto pogrešno i osjećam krivnju.
  • Želim vas oboje voljeti i uživati u vremenu koje provodim sa svakim od vas. Molim vas da podržavate mene i vrijeme koje provodim sa svakim od vas. Ako se ponašate ljubomorno ili uzrujano, ja ću se osjećati kao da trebam odabrati stranu i voljeti jednog roditelja više od drugog.
  • Molim vas da komunicirate izravno s mojim drugim roditeljem da ja ne moram prenositi vaše međusobne poruke. Želim da razgovarate jedno s drugim kako bi se poruke ispravno prenijele i da se ja ne moram osjećati kao da bih mogao nešto pogrešno prenijeti.
  • Kada govorite o mom drugom roditelju, molim vas da govorite samo lijepe stvari ili nemojte ništa govoriti. Kada govorite zlobne, neljubazne primjedbe o mom drugom roditelju, osjećam kao da želite da odaberem stranu.
  • Molim vas, zapamtite, želim da oboje budete dijelom mog života. Računam na svoju mamu i svog tatu da me odgoje, nauče me što je važno i pomognu mi kada budem imao probleme.


Izvor: http://www.hrabritelefon.hr


[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju