Čuvši gospodareve riječi, srce se nađe zatečeno te od tuge ne izusti ni glasa. 
Tako čovjek napusti svoje srce i stade živjeti bez njega. No ubrzo uvidje on kako se prevario te iskreno zažali za svojim srcem. Osobito pak kad primijeti da mnoga kruta srca bijahu izjedena hrđom, a da su u životima njihovih gospodara najčešći gosti tek - praznina, velika nevolja i jad. Žaleći tako za svojim odbačenim srcem, odluči ga potražiti.

Putem naiđe na nekog starog mudraca koji mu, čuvši za njegovu nevolju, reče:

- Eh, srce je čovjekovo poput polja. A misli, želje i htijenja naša su poput sjemenja. Posijemo li dobro, zdravo sjeme, imat ćemo dobar urod, bogatu žetvu. Vidim, zdravo si sjeme posijao i tako postao gospodarom neizmjernog bogatstva - jednog čistog, plemenitog srca. Stoga, lakomisleni čovječe što ti bi da ga napustiš?!

Čuvši to, čovjek dalje pohita za svojim srcem. Najzad ga ugledavši gdje odbačeno i napušteno jeca, reče mu kroz plač:

- Oh, drago srce moje, kakve sreće što sam te pronašao! Koliko li sam žudio za tobom!

I tako njih dvoje zajedno nastave radosno i zadovoljno živjeti - srce u čovjeku i čovjek sa svojim plemenitim srcem.

Priča je preuzeta iz knjige Ž. Živković, Susreti s učenicima II: priče i radionice za sat razrednika, Đakovo, 2006.