Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. (Rim 13,11-12)

Došašće ili advent je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je početak crkvene godine (osim kod istočnih vjernika, kojima počinje 1. rujna). U zapadnom kršćanstvu, došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi, u došašću, predvladava ljubičasta boja u liturgiji.

Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije. Prvi dio Došašća je najčešće usredotočen na tzv. eshatološku viziju budućnosti, na Isusov drugi dolazak na kraju svijeta. Tako Došašće ima uvijek aktualni karakter čekanja Onoga koji želi i danas doći.

Adventska priprava među vjernicima i u Crkvi započela je u 4. stoljeću na Istoku, a od 7. stoljeća ustaljena je i na Zapadu. Prva nedjelja došašća najbliža je blagdanu Andrije Apostola koji se slavi 30. studenoga. Kako uči Crkva, kroz vrijeme došašća vjernici se pripravljaju na osobni susret s Kristom kroz liturgijska slavlja, molitvu, pokoru i odricanja. Od 8 stoljeća, razdoblje došašća, počinjalo je 11. studenog, na blagdan sv. Marina i bilo je strogo poput korizme. Kasnije je taj običaj, znatno ublažen, makar se i danas, razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbi. U došašću, izrađuje se i stavlja na stol, adventski vijenac sa četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje u došašću. Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.

Prema crkvenim regulama, od dana sv. Katarine počinje propisani četiri-tjedni post tj. počinje božićna priprava koja traje točno mjesec dana. Kroz adventsko vrijeme naša se razmišljanja i osjećaji kreću i u prošlost, sa sjećanjem na prvi Kristov dolazak, i u budućnost, s nadom u njegov ponovni povratak. Svako jutro drže se mise Zornice ili Rorate, a vjernici pristupaju ispovijedi i pričesti pa stoga Božić ima značenje obnove i novog htijenja u vjerničkom životu ka samo-prosudbi vlastitog života i djelovanja u svjetlu kršćanskog morala.
Slaveći mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma Poslan bi anđel Gabrijel u stihovima proriče otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva.

To je vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce. Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U sve tom kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani tada se sjećamo da je on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše - sreća djece Božje. U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Spasiteljev - onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja.

No Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvjestila da nam je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda.

Došašće je osobito vrijeme koje nam je Crkva odredila da bi svoju pažnju mogli usmjeriti na darove koje nam donosi Božansko dijete, da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve i nastojanja da te darove u punini i primimo.

U liturgiji Crkve posebno su bogati posljednji dani pred Božić. To je poznata tzv. predbožićna osmina od 17. do 24. prosinca. Kroz biblijska čitanja u svetim misama otkrivamo lijep izbor najpoznatijih proročanstava iz Staroga zavjeta o Mesiji, Spasitelju, a u novozavjetnim čitanjima kroz tih sedam dana uspijevamo čuti evanđelja koja nam iz pera Mateja i Luke otkrivaju događaje koji su prethodili Isusovom rođenju. U Časoslovu Crkve (svakodnevne molitve) tih su dana poznati predpjevi koji počinju usklikom "O", i zato su to poznate tzv. "O-antifone". Nalazimo pritom niz Isusovih starozavjetnih naslova: Mudrost, Adonaj (Svevišnji), Jišajin korijen (Jišaj je Davidov otac), Ključ Davidov, Istok, Kralj sviju naroda, Emanuel (Bog s nama). Taj svečani dio Došašća usredotočen je, dakle, na Isusov povijesni dolazak koji se dogodio prije nešto više od 2000 godina.

Kalendar nas ovog vremena upozorava na neke blagdane. Već smo spomenuli blagdan sv. Andrije apostola koji je na neki način vremenski termin važan za početak ovog dragog crkvenog vremena. Nadalje, svima su poznate svetice Došašća koje su stekle dvostruku krunu slave, djevičanstvo i mučeništvo: sv. Barbara (4. prosinca) i sv. Lucija (13. prosinca). Sveta je Barbara svetica rudarskog naselja Rude i zaštitnica je rudara. Sveta je Lucija zagovornica svih koji su bolesni na očima, budući da i njezino ime znači Svjetlana, odnosno Ona koja svijetli. Uz dan sv. Lucije običava se u kućama posijati žito kako bi proklijalo i zazelenilo se o blagdanu Božića. Nadalje, vrijeme Došašća je u neku ruku i vrijeme Bogorodice Marije. To kulminira u njezinu prosinačkom blagdanu Bezgrešnog začeća (8. prosinca).

skupska kapa), čovjek Božji, koji ima moć vidjeti u dubinu čovjeka, otkriti n

jegove muke i brige i podariti mu utjehu i pomoć. Povijest o njemu zna vrlo malo, ali nam legende o njemu pripovijedaju divne stvari. Nije nikak

vo čudo da se taj lik udomio i kod nas po običaju da se uz njegov blagdan poveže godišnje darivanje djece, male i velike. U Dalmaciji se sačuvao običaj da se takvo darivanje veže uz blagdan svete Lucije, kalendarski 12 dana prije Božića (i taj broj je simboličan u biblijskoj poruci: 12 apostola, 12 plemena Izraelovih, 12 na kvadrat iznosi broj 144 tisuće odabranih, što onda već znači nebrojeno!).

Međutim, najdublje oplemenjuje čovjeka i potiče ga na darivanje primjer i inicijativa Boga koji dariva, Boga koji sebe dariva. U Isusu Kristu prepoznajemo dar neba na koji nikada nećemo moći istom mjerom odgovoriti. Bog nas je sve pretekao u velikodušnom daru. Da bi se to još intimnije osjetilo i proživjelo, u naše se obitelji uvukao običaj da i pod borom članovi obitelji nalaze darove. Povezuje se to s Isusovim dolaskom. Zato te darove donosi mali Isus. U biti svojoj Isus je dar svakoj obitelji, svakom srcu. Ovakvi darovi ispod bora i uz jaslice žele to simbolički označiti. Božje darivanje čovjeka izaziva na plemenitost i ljubav. Dar je znak. Govori o ljubavi, o srcu. Bog je to sasvim jasno objavio u rođenju Sina svoga, Spasitelja Isusa. On to očekuje od nas, a osobito u ove dane kad nam se objavilo Božje čovjekoljublje.

ADVENTSKI VIJENAC - U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i - najvažnije - u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi "cvjetni aranžman" u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.

Stariji će se sjetiti da "kod nas ranije nije bilo toga vijenca". Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih desetak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svudašnji. No i tamo je došao tek poslije prvog svjetskog rata; "prenesen je" iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postepeno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist - svjetlo).

izvor: internetske stranice