Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

Danas, prigodom obilježavanja 250 godina od osnivanja naše škole, prisjećamo se života i djela M. A. Reljkovića (Relkovića), hrvatskog književnika, gramatičara i prevoditelja čije ime nosi naša škola. Najznačajnije je Relkovićevo djelo Satir, didaktični spjev ispjevan ikavskom štokavštinom, u puku bliskom deseteračkome stihu.

Književno djelo M. A. Relkovića nedvojbeno je najjače svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnoj kulturi, a misao o mogućnosti obrazovanja i prosvjećivanja svih, ponajprije nižih slojeva društva, prisutna u svim Relkovićevim djelima, govori o snažnoj demokratizaciji književno-kulturnih procesa na području hrvatskih zemalja. (Leksikon hrvatskih pisaca, Nemec, Krešimir, Zagreb, 2000.)

SATNIK MATIJA ANTUN RELKOVIĆ U BABINOJ GREDI

Satnik Matija Antun Relković

zapovidao je graničarima

iz Babine Grede

i štacijama u Štitaru i Gundincima.

Kumpanija Relkovićeva čuvala je

granicu na Savi

i šume i močvare i oranice

među sikirevačkom i županjskom

kumpanijom.

U vojnom kvartiru u Babinoj Gredi

obitavaše

satnik Relković i zastavnik Jerković,

u Štitaru bijaše poručnik,

u Gundincima natporučnik.

Svakog je dana kapetan Relković

obilazio straže na Savi, vojne čardake

da vidi je li u redu naoružanje

i posada,

a čim bi se Turci pojavili

na drugoj obali

pozvati na uzbunu i dignuti sve

momke

na oružje i javiti svim drugim

kumpanijima ako bi došlo do napada.

Jahao je svojeg konja na putu

do Šamca na Savi

i gledao guste šume slavonske

i stare stanove na rubu njihovom

i močvare, i trsku i čaplju i rodu

i smeđe oranice dobre zemlje

slavonske

i štagljeve pune kukuruza i dvorišta

s golemim bundevama i stare

drvene kuće

i dim kako se vije iz dimjaka

i konje bijele, sive krave i crne svinje

i pastire ogrnute opaklijom

gdje sviraju u gajde i smišljao je

na konju jašući

kako da svojem narodu

pomogne i digne ga u red drugih

naroda

koje je vidio ratujući u Europi.

Svakog petka je satnik Relković

pribivao štacijama u Štitaru

i u Gundincima pješačkom egzeciru,

svake subote vodio muštru

u kumpanijskom sjedištu.

Kapetan Relković je u svakoj

kumpaniji vizitirao od kuće do kuće

i pregledavao munduru,

vojničku opremu, streljivo, oružje

i kućanstvo

u svakoj krajiškoj kući, je li sve

u redu i nije li se što dogodilo

što nije u redu.

Satnik Relković morao je znati sve;

što tko radi i što ne radi,

a zadrugarima je dijelio batine

ako je tko odstupio od pravila

što ih je objavila kumpanija.

Svakoga tjedna obišao je šume

na svojem području,

nadgledao je čuvare

i kažnjavao šumokvarce.

Kapetan Relković svakog je dana

u kancelu primao izvješće

kako se sade i održavaju dudovi

i kako napreduje uzgoj svilene bube,

da li svi đaci uredno polaze školu

i tko je izostao i zašto,

dijelio je odobrenje o sječi drveta

za ogrjev

i kako napreduje sjetva

i žetva u polju, gdje je izbila poplava

i kako pomoći puku

u povodnju:

koji je čovjek gdje obolio, koja žena,

dite, primao prijave o bolesti konja,

krava i svinja i gdje se peče rakija

i koliko je litara ispečeno

i tko se je kod kotla potukao

i psovao

i sva izvješća slao upravi u Vinkovce.

                                       Zlatko Tomičić

 Izvori:

Leksikon hrvatskih pisaca, Nemec, Krešimir, Zagreb, 2000.

Putujući Slavonijom, siječanj/ožujak, Vinkovci, 1995.

Internet