preskoči na sadržaj

Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

Login
e-Dnevnik poveznica

Koliko je sati ?

Skockajte web! 2012

Anketa (mala)
Da li pročitaš knjigu koju posudiš u školskoj knjižnici?







Koliko je stupnjeva?

Weather Widget

Tko je trenutno online!  

Brojač posjeta
Ispis statistike od 4. 9. 2011.

Ukupno: 1280714
Ovaj mjesec: 4098
Ovaj tjedan: 752
Danas: 81
Sandučić povjerenja

Kalendar
« Ožujak 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

Raspored zvonjenja

Raspored zvonjenja

 

PRIJE PODNE

1.            8:00       -              8:45

2.            8:50       -              9:35

veliki odmor      9:35  -  9:45      - podjela hrane za učenike od 1. - 4. razreda      

3.            9:45       -              10:30

veliki odmor 10:30    - 10:40    - podjela hrane za učenike od5. - 8. razreda

4.            10:40     -              11:25

5.            11:30     -              12:15

6.            12:20     -              13:05

 

POSLIJE PODNE

1.            13:15     -              14:00

2.            14:05     -              14:50

veliki odmor      14:50   -   15:05           

3.            15:05     -              15:50

4.            15:55     -              16:40

5.            16:45     -              17:30

6.            17:35     -              18:20

Logo škole i QR Code

 


QRCode

QR CODE

Vijesti iz MZOS
Korisni linkovi
Iz programa HRT-a
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Meteoriti - svjetleće vatrene lopte
Autor: Marija Barukčić, 27. 10. 2012.

 

Nekada su meteoriti bili misterija i za znanost i za običan svijet.

Prošlo je mnogo godina dok znanstveno nije dokazano da kamenje koje je padalo s neba nije erupcijom izbačeno iz vulkana kako se mislilo prije 200 godina. Znanstvenici tog doba koji bi prepoznali kamenje iz svemira, smatrani su lakovjernim.


 

Kada se iz velikog tamnog oblaka uz zvuk sličan tutnjavi topova i pušaka, 1803. g, na jedno područje Francuske sručio “pljusak” meteorita, oni su postali stvarnost za cijeli svijet.
Tada je kod grada Aiglea, na prostoru od tri i po kilometra palo oko 3000 meteorita. Najveći među njima težio je skoro 10 kilograma.

Pretpostavlja se da je Zemlja tijekom svog razvitka (a posebno u svojoj ranijoj povijesti) doživjela brojne udare meteoridnih i planetoidnih tijela. U tim procesima najvjerojatnije su nastali “udarni bazeni” ispunjeni lavom, a koje su kasnije prekrili oceani. Stoga je danas zbog geoloških aktivnosti teško prepoznati karakteristične reljefne oblike koje su udari meteorida ostavili na Zemljinoj površini i otkriti mjesta pada velikih meteorita.

Kupola Vredeforta, tj. brdoviti ostaci udara meteorita prije oko 2,023 milijuna godina, su najstariji udarni krateri (osim kratera jezera Suavjärvi u Kareliji (Rusija), prije oko 2,4 milijuna godina), a promjerom od 190-270 km oni su ujedno i najveći i erozijom najprodubljeniji na svijetu. Ovo područje je u trenutku udara bilo svjedokom najvećeg otpuštanja energije ikada, a koje je imalo strašne globalne posljedice, te prema nekim znanstvenicima i utjecaj na evoluciju. Naime, ovim udarom pokrenute su vulkanske aktivnosti u okolici koje su dovele do stvaranja obližnjeg Bushveld kompleksa (u kojemu se nalazi najveća svjetska koncentracija platinama) i Witwatersrand bazena (koji je poznat po bogatstvu zlatom).

 

Vredefort krater je također i veliki izvor za proučavanje geološke povijesti zemlje, koji su presudni za razumijevanje njezine evolucije. Geološka aktivnost nakon udara meteorita je uvelike uništila dokaze samog udara svugdje na svijetu, osobito u slučaju višeprstenastih kratera kao što je Vredefortski, te je Vredefort krater jedini koji pruža puni geološki profil astrobleme ispod dna kratera, te je zbog toga njegovih 300 km² upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi 2005. godine.

Najprije se držalo kako je ovaj krater nastao erupcijom vulkana, ali je sredinom 1990-ih pronalaskom krhotina meteorita u dnu kratera, točnije u koritu obližnje rijeke Vaal, dokazano kako se radi o udarnom krateru.

Veliki krater promjera 100km nalazi se nedaleko od jugoistočnog dijela poluotoka Tajmir (u Sibiru). U Njemačkoj, pokraj grada Nördlingena otkriven je krater promjera 24km.

Jedan od najpoznatijih zemaljskih kratera meteoritskog porijekla je Barringerov krater u Arizoni. Vjerujući da je krater bogat niklom i željezom, Barringer je 1902. označio ovo područje kao svoje i potrošio čitavo bogatstvo nastojeći pronači rudaču. Danas je krater još u vlasništvu njegove obitelji.

 

 

Promjera je 1300m i dubine 173m, a rubovi se izdižu 40 50m iznad platoa. Geološka ispitivanja su pokazala da je nastao padom meteorita od 2 milijuna tona i to prije 25 000 godina (kinetička energija ovog posljednjeg velikog meteorida odgovarala je energiji 30 megatonske hidrogenske bombe!).

U razotkrivanju karakterističnih udarnih reljefa pomažu satelitski snimci Zemljine površine. Poznat je satelitski snimak (iz Landsat satelita) jezera kružnog oblika koje obilježava obrise Manicuagan kratera u Kanadi nastalog udarom meteorita prije 210 milijuna godina. Promjer kratera je oko 60 kilometara. Najpoznatiji noviji slučaj svakako je “Sibirski meteorit”, koji je 30. lipnja 1908. godine u silovitom udaru potpuno uništio tajgu u polumjeru od 80km. Ostaci “Sibirskog meteorita” još nisu pronađeni, tako da je ovaj događaj još uvijek tajna i izazov brojnim istraživačima.

Udari većih meteorita ili čak planetoida u naš planet mogući su i danas. Planetoid Hermes 1937. godine prošao je na svega 600000 km od našeg planeta. Godine 1989. pored Zemlje na udaljenosti od 800000km prošao je kamen promjera 1km i mase milijardu tona. Primijećen je tek dan nakon što je projurio pored Zemlje brzinom od 21km/s.

Veliki meteoriti padnu na zemlju u prosjeku svakih 1300 godina. Najveći očuvani meteorit koji je pao na Zemlju je težak 60 tona a nalazi se u blizini grada Grootfontein u Namibiji. Poznat je kao "Hoba West". Drugi po veličini sa svojih 30 tona, pao je na zapadni Grenland. Danas se nalazi u Prirodoslovnom muzeju u New Yorku.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Meteoridi na Zemlju padaju svakodnevno. Većina ih je male mase, no ipak Zemlja dnevno dobije na masi 1000 do 10000 tona. Premda ova brojka izgleda ogromna, uspoređena s masom Zemlje, ona je gotovo zanemariva (za milijun godina masa Zemlje se na ovaj način poveća za svega 0,00000004%). Svake godine u prosjeku desetak kuća je oštećeno udarom meteorita prosječne mase od 1kg, a zabilježeni su slučajevi da meteorit pogodi čovjeka. Tako je 16. veljače 1827. godine u Mhow u (Indija) meteorit pogodio jednog muškarca, a 30. studenog 1954. godine meteorit je u Sylacaugi (Alabama) ranio jednu ženu dok je spavala u krevetu.

Meteori koje viđamo navečer dostižu Zemlju i u njenu atmosferu ulaze znatno manjim brzinama i u manjem broju, nego jutarnji meteori, što je posljedica rotacije Zemlje pa je stoga, općenito, više meteora vidljivo u jutarnjim satima.

Za Hrvatsku je zanimljiv slučaj meteorita poznatog kao Zagrebačko željezo, koji je 26. svibnja 1751. godine pao kod mjesta Hraščine u Hrvatskom Zagorju. Tog su dana na polje u selu Domovcu pala dva meteorita, težine 39,76 i 8,96 kg. Veći se danas čuva u Prirodoslovnom muzeju u Beču. Polirana pločica od tog meteorita (mase svega 0,56 grama) nalazi se i u zagrebačkom prirodoslovnom muzeju. No, Hrašćinjani su dio meteorita raskomadali i prekovali u čavle.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bio je to prvi ikad dokumentiran pad, popraćen zapisnikom, procesijom akademika u njegovu proučavanju i serijom otkrića koja su izmijenila tadašnju astronomsku znanost.

Taj je pad, kojem je svjedočio velik broj ljudi, nedvojbeno pokazao da “kamenje može padati s neba”, iako, istini za volju tih četrdesetak kilograma svemirskog materijala i nije bio kamen već isprepletena struktura velikih kristala čistog željeza i nikla, tad nazvana “Agramit” u čast gradu Zagrebu.

Upravo na hrašćanskom meteoritu A. Widmannstaetten obavio je ispitivanje tako što je izbrusio i polirao jednu pločicu meteorita i podvrgao je visokoj temperaturi. Tada su nastale pravilne, tzv. Widmannstaettenove linije, koje su od tada osnova za razlikovanje izvanzemaljskoga od zemaljskog željeza.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ispravu o padu meteorita kod Hrašćine sastavio je generalni vikar Zagrebačke biskupije Vuk Kukuljević 6. kolovoza 1751. Taj prvi dokument uopće o saslušanju očevidaca o padu meteorita na zemlju, sačinjen u vrijeme kad se nijekala bilo kakva mogućnost za takvu pojavu, čuva se u knjižnici bečkoga Prirodoslovnog muzeja.

Zabilježeno je da se oko 18 sati na nebu u smjeru prema istoku pojavila vatrena kugla koja se, uz tutnjavu nalik topovskoj, rasprsnula u dva komada praćena gorućim tragom, a pri padu na zemlju, tutnjava je bila još jača.

Komad meteorita Hrašćinjani su odnijeli u župni dvor, a vijest je došla i do zagrebačkog biskupa koji je poslao kanonike da preslušaju svjedoke. Od zapisa o željeznom hrašćinskom meteoritu, pa do sljedećeg – o meteoritu pronađenom kod Barbotana u Francuskoj – prošlo je gotovo 40 godina.

Nakon tog pada, muzeji, kraljevi skupljači i Vatikan kreću u skupljanje “svemirskog kamenja”, meteorita, pa stoga ovaj pad meteorita ima veliku važnost za znanost.

 



Izvor: http://www.svijetokonas.net/scitech/znanost/meteoriti-svjetlece-vatrene-lopte/


[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju