Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se svake godine 15. listopada još od 1964. godine kada je Lyndon Johnson, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država taj dan proglasio Danom bijelog štapa.

Bijeli štap je prometni zaštitni znak slijepih u sve gušćem prometu, ali i pomagalo koje slijepima omogućava samostalno kretanje na poznatom terenu. Da bi štap stvarno bio pomagalo, slijepa osoba mora proći tečaj poduke za samostalno kretanje tijekom kojeg svladava osnove tehnike i vještine korištenja štapa, osnovna prometna pravila i konfiguraciju terena kojim će se samostalno kretati. 

Inicijativu za korištenje bijelog štapa kao zaštitnog znaka slijepih osoba u prometu dala je gospođica Guilly d’Herbmont još 15. listopada 1930. godine. No, tek nakon drugog svjetskog rata bijeli štap i to kao tzv. dugi bijeli štap, počinje se koristiti kao pomagalo za kretanje slijepih.

I Republika Hrvatska je 1996. godine proglasila 15. listopada Danom bijelog štapa te se time priključila mnogobrojnim zemljama u kojima je Međunarodni dan bijelog štapa prerastao u Međunarodni dan slijepih kojom se prilikom najšira javnost upoznaje s problematikom slijepih osoba.

Problemi s vidom, odnosno poremećaji vida, mogu se u grubo razvrstati u tri kategorije: 
- Sljepoća kao najteži oblik poremećaja, ne predstavlja samo potpuni gubitak vida, već i stanje u kojem je vizualno polje 20% ili manje 
- Slab vid je stanje uobičajeno za starije ljude, iako se javlja i kod mlađih, a uzrokovano je genetikom, traumatskim ozljedama i bolesti 
- Neraspoznavanje boja je posljednja velika kategorija poremećaja vida, iako ju je možda neprikladno nazvati poremećajem jer stanja u kojima je neraspoznavanje boja istinsko ograničenje ima vrlo malo. 

Slijepe osobe često se, kažu, tretiraju kao građani drugog reda, iako ih je u cijeloj Hrvatskoj ima 5500. Svakodnevni problemi slijepih gotovo su nezamislivi onima koji vide. Zbog rupa na cesti, svakakvih zapreka, prepunih tržnica i neprilagođenih prilaza državnim institucijama, oni trebaju stalnu pratnju osoba koje vide. Bijeli je štap produžena ruka slijepe osobe, sve ostalo što je izvan dosega toga štapa velika je nepoznanica ali i opasnost za osobu koja ne vidi. 

Sljepoća je uvijek bila i biti će teška invalidnost, te je stoga neophodno konstantno pratiti specifične potrebe i probleme slijepih. Ovoj populaciji upravo moderna tehnologija uvelike olakšava život, ali i nadalje, bez obzira na moderna poboljšanja, postoje specifične potrebe koje se mogu rješavati samo permanentnim radom i pomaganjem svakom pojedincu koji je pogođen ovom vrstom invalidnosti.